MAJČIN OPROST
Čujem ih, oštre, kako marširaju,
Trzaji na blijedom licu nove bore joj prave.
Sitne ruke, grče se, kao da nešto traže il' skrivaju
A mene, već izgovorene, moje riječi guše i dave.
Eh, da su bar bumerang, da mi se svaka vrati
U lice da me pljusne da bi i mene zaboljela,
Nijem klečat ću pokajanje, jer znam da pati
Ona koja je meni proljeće u oči zasadila.
I bojah se otrova što u njeno srce prosuše,
U taj bezdan gdje skuplja bol, ljubav i muku,
Zbog njih bi izvori njene ljubavi mogli da presuše
Da me tako teške, na dno, bez oprosta povuku.
I kao da i od groma bi jači njen zvuk,
Trzaj je prenu iz one ledene ukočenosti,
Šapatom tihim – dođi – prekinu jeziv muk
Klečeći, zgrabih joj ruke, projecah – oprosti!
I od čega si je stvorio, oprosti mi Bože,
Je l' od vode, zraka i sunca, pa ti je mila...
Otkud ljubav, snaga da uvijek oprostiti može?
Majka je, pa je oprost, možda, njena sudbina.
Ahmed Halilbašić , IX razred
Prva osnovna škola, Živinice
Mentor: Marica Ferhatbegović