Zatočenik svojih misli,
optuženik, kome sude,
prije svega tvorac pjesme,
svog zavičaja, rodne grude...Jer nema nigdje takvih bašti,
takvih behara i šadrvana,
nema nigdje takvih ljubavi
i takvih čežnjivih rana.Nema više ni Emine
i posmatranja iz prikrajka,
shvatio je davno Šantić,
da je život tužna bajka.A ostale su iza njega,
ljepote rodnoga kraja,
ostale gospođice, pjesme i suze,
sva Mostarska pjesma i raja.
Ostali potoci, časovi pozni,
vrbe i pod njima ljeta,
samo Šantić negdje daleko,
nebeskim stazama šeta.A znao je i on za sudbu,
znao da svemu neko sudi,
pa valjda bješe tako dosuđeno,
da ga pamte i pominju ljudi.Nikola Kovač, IX/2
OŠ „Narodni heroj Savo Ilić“, Dobrota – Kotor
Mentor: Maja Grgurović